Bolestan i zaboravljen: Od države sam dobio dva mrtvačka sanduka i dvije zastave

110007Nakon što je u Haagu svjedočio protiv Hadžića, Hrvatskoj, čini se, više nije potreban.

Osam mjeseci nakon što je prvi put sjeo u avion da bi svjedočio na Haaškom sudu, 54-godišnji Osječanin Jozo Knežević živi sa samo jednim obrokom dnevno.

Čudno, kaže, jer su ga mjesec i pol uoči obveznog svjedočenja, kako kaže, “šopali” hranom kako bi uopće mogao stati na noge i biti spreman za svjedočenje protiv ratnog zločinca Gorana Hadžića.

– Nisam niti znao kako ću dobro jesti tih mjesec dana, a što mi je još važnije, dobivati potrebne lijekove i vitamine. Policijski inspektor i predstavnici Crvenog križa donosili su mi juhe, graha, bilo je tu svakakve hrane i stvarno sam se udebljao za tih mjesec i pol, dobio sam desetak kilograma. No, kad sam se vratio iz Haaga, nisam nikome više trebao, osim Crvenom križu koji me i dalje hrani jednom dnevno. Iako je bilo riječi da će mi nakon svjedočenja biti riješen stambeni prostor, jer sad živim u stanu koji mi je prijatelj dao na korištenje, vlažnom toliko da otpada žbuka sa zidova, od toga nema ništa, priča Knežević kojeg je država, kaže, prevarila još jedanput skinuvši ga s opskrbnine od 1.100 kuna. Ipak, dok ne dobije novac od socijalne skrbi, nema od čega živjeti. K tome, u stanu već mjesecima nema ni vode ni struje pa ironično kaže da ne mora ni kupovati hranu koju bi kuhao, jer nema na čemu pripremiti jelo. S druge strane, svakodnevno doslovce trči kući iz Crvenoga križa kako bi hrana donekle ostala topla. Jer, ono što se ohladi, nema na čemu ugrijati.

– U Haag sam jednostavno morao ići, iako to nisam htio, jer sam bio slab. Nisam se baš nadao da nikome neću trebati kad se vratim, kad ponovno oslabim toliko da jedva stojim. Moram reći da u životu nisam okusio alkohol, sve što mi je potrebno jesu lijekovi za čir i smirenje, a imam i tzv. zamagljenje pluća. Liječnica mi je prepisala i neke biljne lijekove koje moram platiti, a ne mogu. Posljednja dva mjeseca nisam mogao podići lijekove jer moram nadoplatiti 200 kuna, a iz istog razloga nemam čak ni plastični mobitel. I da ga imam, ne bih mogao puniti bateriju bez struje. Zimu sam izdržao pa ću valjda i proljeće. Trenutačno mi je hladnije u stanu nego vani, a tako živim već mjesecima, priča svoju priču Jozo, koji se nada i da će bar jednom dobiti i priliku za posao. Na biro se uredno javlja, a to mu je, kaže, već u krvi. I na svjedočenje se javio, ali država njemu više – ne.

Marija MIHELIĆ

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin