OSVRT NAŠE SUGRAĐANKE O POSJETU NAŠE PREDSJEDNICE REPUBLIKE HRVATSKE

Datum objave: 17. 1. 2018.

Osijek, 16. siječnja 2018.

Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović posjetila je Osijek, Borovo, Vukovar i Ilok, povodom dvije iznimno važne obljetnice u suvremenoj hrvatskoj povijesti – međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. i završetka procesa mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja u politički sustav Republike Hrvatske, 15. siječnja 1998. Svoj posjet Osijeku hrvatska Predsjednica počela je na neuobičajen, ali hvale vrijedan način: posjetila je humanitarnu udrugu „Rijeka Ljubavi“ i tom prilikom darovala pakete hrane brojnoj djeci i obiteljima o kojima ova udruga, zahvaljujući osnivateljici, gospođi Štefici Čučak, i njenim volonterima brine već sedam godina. Predsjednicu je dočekala osobno gospođa Čučak, i djeca, s cvijećem.
Naći se u Strossmayerovoj ulici ispred kuće u kojoj se nalazi „Rijeka Ljubavi“ tog jutra bilo je u isto vrijeme i tužno i dirljivo do suza. Tužno je bilo hladnog, snježnog jutra vidjeti toliko djece i njihovih majki, te pokojeg oca, koji su potrebiti društvene pomoći, i to nakon više od četvrt stoljeća od strašnih ratnih dana kad je Osijek bio preplavljen prognanicima iz okupirnih sela istočno i južno od od Grada, iz Baranje, Dalja, Vukovara, te okolnih mjesta, koji su strpljivo čekali „komad kruha“ i – što skoriji povratak u svoje domove iz kojih su vojnom silom JNA i pobunjenih Srba 1991. bili protjerani.
Nakon mirne reintegracije okupiranih područja Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, 1998. svi smo očekivali gospodarski i društveni procvat ne samo tih krajeva, nego i cijele Hrvatske. Nažalost…nova, mlada generacija, djeca tadašnje djece – danas su u još većoj potrebi, jer su društvene razlike između onih malobrojnih koji imaju, i onih brojnijih koji nemaju ni za hranu, a kamoli za školovanje svoje djece, recimo, – bolno velike; nezaposlenost je prevelika,tako da su danas i Osijek, , i sva ova mjesta – sve praznija i sve tužnija… Tko je za to odgovoran, tko su odgovorni pojedinci i pred kojim će sudom odgovarati za ovaj kolaps hrvatske stvarnosti; sve praznije škole, i sve brojnija mjesta u koja se nitko ne vraća, i iz iz kojih se sve više odlazi, pogotovo mladi ljudi, mnoge mlade obitelji – zauvijek – nitko službeno – ne pita!
Gledajući gospođu Grabar Kitarović, hrvatsku predsjednicu i Šteficu Čučak, osnivateljicu „Rijeke ljubavi“ kako srdačno pozdravljaju i darivaju djecu i njihove roditelje u nevelikim prostorijama i velikom dvorištu Udruge – ne možemo a da ne zapazimo jedan fenomen, „izvorni hrvatski proizvod“ o kojem se nigdje ništa ne piše, ali mijenja lica ljudi, njihove sudbine i dalekosežno – mijenja Hrvatsku i mijenja svijet!I to bismo trebali promicati u svijetu kao obogaćenje zapadnoeuropske civilizacije koja je na izdisaju. To je fenomen kreativnosti i hrabrosti hrvatske žene! Ne zaboravimo…1991. upravo su hrvatske žene u katoličkim misijama diljem svijeta, te hrvatske intelektualke, znanstvenice i umjetnice, pokrenule ljude dobre volje u sredinama u kojima su živjele za humanitarnu i svaku drugu pomoć Hrvatskoj, tako da, hvala Bogu, tijekom Domovinskog rata nitko, uključujući prognanike Hrvate i Muslimane iz BiH nije bio ni gladan, ni žedan, ni bez krova nad glavom! A danas?
Zanimljive su paralele između Hrvatske 1991. I 2018.
Tko se prvi suprotstavio tenkovima i bahatim oficirima JNA koji su do u najsitnije detalje isplanirali vojnu pobjedu nad razoružanim i, mislili su, malobrojnim i bespomoćnim hrvatskim narodom? Žene! Majke! Majke su se okupile u „Bedem ljubavi“ i odlučno, bezkompromisno, ustrajno, s krunicom u ruci tražile su svoje sinove koji su se tada zatekli u JNA! Tako je počelo….a završilo se mirnom reintegracijom područja koje je bilo najteže obraniti, Baranju, istočnu Slavoniju i zapadni Srijem, koji je već bio integriran u Srbiju. U tom procesu pregovaranja svim svojim umijećem, strpljenjem i srcem sudjelovala i jedna žena – Vesna Škare Ožbolt, rođena Osječanka, koja je tijekom tog procesa rodila sina i krstila ga u Iloku. Njezin sin ima i svoj vitraj u crkvi sv.Ivana Kapistrana. Važno je, dražesno je, ovoga se sjetiti…
Jer – u ponedjeljak, 15. siječnja ispred zgrade u kojoj se nalaze, vrata do vrata, udruga „Rijeka ljubavi“ i rekli bismo, „Dnevni boravak“ hrvatskih branitelja dogodio se još jedan susret. Hrvatski branitelji koji se ovdje okupljaju ugostili su svoju vrhovnu zapovjednicu, predsjednicu Republike Hrvatske. Ganuti, dočekali su je, ugostili – i fotografirali se s njom „za uspomenu i dugo sjećanje“…
Ispred zgrade stajao je ogroman kamion zagrebačkih registarcija iz kojih se volonteri „Rijeke ljubavi“ iznosili pakete humanitarne pomoći – dar predsjednice RH siromasima, „miljenicima Božjim“, korisnicima humanitarne, neprofitne udruge „Rijeka ljubavi“. Scena je bila – dirljiva do bola; ispred zgrade, u hodniku, u dvorištu, u prostorijama „Rijeke ljubavi“ bila su djeca sa svojim roditeljima, mahom majkama, kojima su predsjednica Grabar Kitarović i gospođa Štefica Čučak osobno dijelile pakete. One su to radile srdačno, bez žurbe, bez guranja, s puno poštovanja prema svakom djetetu i svakom roditelju. Nitko se nije morao osjećati ni ponižen, ni nevažan. Mnogi su se s Predsjednicom željeli slikati, i osobno pozdraviti. Koliko smo vidjeli, nitko nije ni pokušao spriječiti susret bilo koga s Predsjednicom, a i ona sama se srdačno obraćala pojedinim majkama i njihovoj djeci.
Sjećamo se kakav bi spektakl bio u gradu, kad bi, nekada, uvaženi političari dolazili u Osijek. Zbog njih se se zaustavljao promet, a one koji bi poželjeli osobno susresti važnu političku osobu, „čuvari protokola“, su detaljno pregledavali, dok ovdje nije bilo ništa od toga. Svatko tko ju je htio osobno pozdraviti – to je mogao učiniti. Gospođa Čučak, osnivateljica „Rijeke ljubavi“ zahvalila joj je i izvjestila ju o tolikim dobrim ljudima iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva koji su prepozanli potrebe „ ljudi i djece s ruba“ o kojima ova humanitarna udruga brine. Svojom velikodušnošću baš kao prava rijeka – svi oni, slijevaju svoju dobrotu u „Rijeku ljubavi“ koja potom „natapa i hrani“, rekao bi pjesnik, materijalne potrebe, pojedinaca i obitelji, hrabri ih, tješi, pomaže, i tako im vraća neopozivo i neupitno ljudsko dostojanstvo.“Sjećate li se pjesme:“Gdje je nestao čovjek?“jednom je upitala gospođa Čučak i pokazala na nebrojene pakete svih potrebnih namirnica i rekla:“Ovdje, u ovim paketima…Dobri ljudi su toliko samozatajni i otvoreni za dobra djela da ne žele da se o njima piše ili da ih se na bilo koji način hvali“. Gospođa Čičak je predsjednicu Republike upoznala s najtežim problemom suvremene Hrvatske, koji je u Osijeku i okolici „prava elementarna nepogoda“: nedostatak radnih mjesta je uzrok velike bijede koja onda čovjeku oduzima svako ljudsko dostojanstvo. Nova radna mjesta, redovita primanja za osobni rad, u koji bi se svatko mogao uključiti sukladno svojim sposobnostima, jedino je pravo rješenje, – i iseljavanje mladih obitelji iz Hrvatske – svakako bi se smanjilo. Gospođa Čučak uvijek naglašava da siromah kojemu „Rijeka ljubavi“ pomaže, ima samo jedan identitet: čovjek kojemu je potrebna pomoć. Ona to iz dana u dan već godinama svim svojim srcem radi iako joj je – osamdeset godina – tek!

Ana Penić