BIBLIJSKI ŠARM RIJEKE LJUBAVI

Na početku svoga papinskog poslanja Papa Franjo je pokazao biblijski karitativni nerv. Od prvog dana svoga papinstva zalagao se za „nevidljive ljude“, beskućnike, zatvorenike, siromahe i ostale nesretnike na rimskim ulicama. Primjetio je da su sve važne društvene ustanove u svijetu kršćanske civilizacije – banke, kazališta, sveučilišta, te ustanove političke „svite“ kao i reprezentativne crkve, katedrale, na primjer – uvijek u središtu grada, a ustanove namijenjene skrbi o siromašnima, beskućnicima, duševnim bolesnicima, starcima, djeci s posebnim potrebama, ili na bilo koji način marginaliziranim osobama, smještene uglavnom negdje na periferiji gradova..
Taj model se u potpunosti vidi i u Osijeku. Ratni gradonačelnik (i najmlađi do sada!) Osijeka Zlatko Kramarić, je 1991. godine, rekao:“Osijek je grad po mjeri čovjeka. Stanite ispred osječke „katedrale“– župne crkve sv.Petra i Pavla, (danas je to konkatedrala) koja je u samom centru grada, i pješice, za dvadeset minuta doći ćete u sve najvažnije državne i društvene institucije u gradu. I zaista – tu su i Hrvatsko narodno kazalište, i Filozofski fakultet, i Pošta, i zgrada Županije, i Ekonomski i Pravni fakultet, i Hrvatski radio i televizija, i zgrada Suda, i – banke.
Kao iznimku, neko vrijeme je u samom centru grada, na Trgu Ante Starčevića, moglo se vidjeti i štandove humanitarne udruge „Rijeka ljubavi“ gdje se dijelila pomoć svake vrste socijalno najugroženijim Osječanima. A onda su se gradski oci predomislili. Shvatili su da je posve pogrešna i nerealna slika Osijeka koju sve brojniji turisti u gradu dobivaju kad vide red neuglednih, mahom starijih i siromašnih ljudi koji u redu, disciplinirano, čekaju ono najminimalnije za život dostojan čovjeka, a nalazilo se na štandovima „Rijeke ljubavi“. S druge pak strane, gledajući gospođu Šteficu Čučak, osnivateljicu „Rijeke ljubavi“ kako se odnosi spram svojih sugrađana koji su sticajem životnih okolnosti postali „socijalni slučajevi“ ne možemo da je na neki način ne usporedimo sa sv. Majkom Terezijom. Obje su se svim srcem posvetile najsiromašnijima i najodbačenijima… Dakako, postoji razlika: Majka Terezija je bila redovnica, sve je radila za Isusa i Isusa je prepoznavala u svakom od „nedodirljivih“ osoba, koje je kupila po ulicama indijskih gradova, a gospođa Čučak je laikinja, koja svakog svog korisnika, od najmlađih do najstarijih, imenom poznaje, i točno zna kakve ih nevolje tište. U susretima je dostojanstvena i srdačna dama, a dolaze joj im mlade i stare osobe iz cijelog spektra ljudske bijede. Uvijek je dotjerana u skladu sa svojim godinama, neposredna, spremna za suradnju sa svima, sa samo jednim ciljem: pomoći onima kojima je to najpotrebnije. U izlaganju je jasna, rječita, a svaki put kad ju netko pita kako se osjeća, jednostavno kaže:“Presretna sam!“. I mi joj vjerujemo! I njoj, i njenim suradnicima, volonterima, koji se svakodnevno susreću s Isusom u onima kojima je potrebna i tjelesna hrana i odjeća, i obuća, ali i prihvaćanje njih kao osoba – bez poniženja i odbacivanja.. Posebno su pogođena djeca iz siromašnih, mnogobrojnih obitelji, spram kojih, nažalost, i dalje postoje socijalne predrasude „Ah, samo sirotinja sirotinju rađa“, kao i bolesnika koji trebaju liječenje izvan Osijeka, ali si to nemogu priuštiti, do osamljenih staraca i beskućnika.
Štefica Čučak je i ispit savjesti svima nama, Osječanima – svih generacija! Iako je navršila 80 godina, narušena je zdravlja, ništa ju ni za ovaj Uskrs nije ni obeshrabrilo, ni zaustavilo; pa čak ni uputstva Stožera za civilnu zaštitu starijim ljudima, da pod svaku cijenu „ostanu doma“. Gospođa Čučak nije izbjegavala kontakt s drugim ljudima, dakako, uz obveznu zaštitu na licu. I za ovaj Uskrs je sa svojom ekipom volontera uspjela organizirati „uskrsne pakete“ za 600 obitelji. Oni sad nisu dolazili u zgradu „Rijeke ljubavi“ u Strossmayerovoj ulici, nego su im volonteri razvezli uskrsne pakete, tamo gdje se sad nalaze. Nijednu obitelj, ni jednoga pojedinca koji na nju računaju, nije ni za ovaj Uskrs ni razočarala, ni iznevjerila. Ni koronavirus ju nije zaustavio! Premda već narušenog zdravlja – riskirala je i – uspjela je u svom naumu, uz pomoć dragih suradnika – obradovati mnoge. „Radilo se po cijele dane, samo da naši korisnici imaju pun blagdanski stol. U pomoć su nam priskočili ljudi s pet kombija i etapno smo, prema dijelovima grada i prigradskih naselja dijelili pakete čija je vrijednost oko 300kn, i dali smo sve od sebe da naši korisnici imaju pravi uskrsni blagdanski stol“, ispričala je Čučak, pojašnjavajući da je u paketu, uz šunke i jaja, ondje bilo brojnih prehrambrenih proizvoda poput brašna, tijesta, ulja, id…ali i higijenskih proizvoda. Rijeka ljubavi nije zaboravila ni najmlađe korisnike, pa su se tako u uskrsnim paketima našle i čokolade koje su razveselile mnogu djecu“ („Glas Slavonije“, 15. travnja 2020. – „Uskrsni paketi za 600 obitelji“)
Humanost, entuzijazam, velikodušnost, ali i uspjesi u humanitarnom radu, kojim gospođa Stefica Čučak obogaćuje i oplemenjuje društveni život Osijeka i okolnih mjesta – prepoznat je i u široj društvenoj zajednici. Tri puta joj je dodijeljena „Povelja humanosti osječko-baranjeske županije“ Više nego zasluženo…“ Rekli bismo – uz rijeku Dravu, i prelijepog visećeg mosta, i „Rijeka ljubavi“ je postala simbol širine srca njegovih stanovnika, i svjedoči biblijski šarm njihova djelovanja.
Ana Penić